Zivot bez uloge

Imam jednu noćnu moru koja se ponavlja.

Stojim ispred auditorijuma i toliko me strah da se znojim. Iako ima odjeću na sebi, osjećam se gol. Na mene je red. Glumac se okreće prema meni i čeka da izgovorim tekst. Znam da nešto moram reći ali se ne sjećam šta. Ustvari, ne znam ni ime predstave u kojoj glumim. Kako da znam  tekst kada ne mogu da se sjetim ni imena predstave? Ni koja sam uloga? Da li sam heroj ili njegov vjerni konj? Ne znam! Da li da izvučem mač i ubijem ovog lika sa moje lijeve strane ili da poljubim djevojku sa moje desne?

 

Najednom čujem glas koji dolazi iza zavjese. Izgovara moj tekst. Riječi su mi strane ali ih ja ipak izgovaram. Da li igram u komediji ili tragediji? Tekst mi ništa ne otkriva. Nigjde nisam makao. Šta izgovaram dalje? Kako da nastavim ako samo idem  od rečenice do rečenice kada ne poznajem ni priču, ni tekst, ni ulogu koju igram?

 

Srećom, svijest se umilostivi i spasi me od ove more. Nekoliko minuta kasnije puls se vraća u normalu ali osjećaj mučnine ostaje duboko u mojoj utrobi. Nema više Kierkegaard-a  prije kreveta.

 

Za više informacija o Kierkegaardu, otiđite na link:             http://joshirby.com/2012/09/19/life-without-a-plot/

 

Da li možete zamisliti da izdržite igrati predstavu na taj način? Ipak, prečesto vidm samog sebe da tako živim (možda baš zato i imam ove noćne more).

 

Kada sam bio na fakultetu, nisam pojma imao koju ulogu igram. Nakon što je moj san da igram u NBA ligi umro, ustvari je umro mnogo kasnije nego što je trebao, našao sam se u poziciji da ne znam šta dalje. Da li želim biti inžinjer? Ili filozof? Muzičar? Bio sam u velikoj dilemi što me dovelo do toga da napravim sljedeću grešku…

 

…Pokušao sam da igram sve te uloge. Moj otac mi je uvijek govorio da mogu postići bilo šta samo ako se dovoljno fokusiram (što u retrospektivi nije moguće jer npr. previsok sam da vozim mlazni avion). Tako sam se počeo fokusirati na sve. Izumio bih nove tehnologije dok bih rješavao  duboka pitanja univerzuma pjevajući o tome vikendom u lokalnom baru. To je to, potpuna sigurnost. To je ustvari bila predstava o Romeu i Juliji i ja sam igrao obje uloge-plus Tibalta.

 

Nešto od ovog načina razmišljanja je došlo od načina na koji sam odgojen. Ali većina toga je došlo od činjenice da sam igrao uloge koje su drugi željeli da igram. Nisam trebao biti inžinjer. Imao sam dobre ocjene jer sam znao matematiku i znanost. Ali to nije bila moja strast. Bavio sam se inžinjerstvom čisto iz razloga jer sam trebao. Zato sam to i radio.

 

Ono što stvarno želim jeste da igram ulogu za koju sam stvoren. Koju je ulogu režiser nedvojbeno namjenio meni? Tu ulogu želim da igram. Ta uloga će otkriti moje skrivene strasti. Ta uloga će sa sobom donijeti zadovoljstvo i svrhu. Ta uloga je moja uloga.

 

Gdje sam ono zagubio scenarij?

 

[Za dodatno razmišljanje: U predstavi glumac ponavlja rečenice koje je naučio napamet. Život se čini puno drugačijim. Mi stvaramo rečenice koje recitujemo. Kako se ovo uklapa zajedno u ideju da je naš život jedna velika priča sa svrhom? Dodaj svoja razmišljanja ispod…]

 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.