Oproštenje

Stratocaster_detail_DSC06937

Da li si ikada bio/la povrijeđen/a od nekog? Možda od strane prijatelja, svoje majke, ili ljubavnog partnera? On je dao obećanja koja, naravno, nije mogao ispuniti? Ili, ona te je prevarila dok se zaklinjala na vjernost. Šanse su da si se bar jednom našao/la u jednoj od ovih ili sličnim situacijama, gdje znaš da trebaš oprostiti, jer gorčina i povreda iznutra uzrokuju da uradiš stvari koje nikad prije ne bi uradio/la.

Da li si ikada povrijedio/la nekog drugog? Možda sa namjerom, a možda i ne. Možda su oni povrijedili tebe, pa smatraš da je jedino pravedno da i ti njih povrijediš. Na kraju i oni budu povrijeđeni, a znaš da to nije u redu. Znaš da si pogriješio/la, iako se osveta činila tako slatkom – i znaš da trebaš oprost.

Prije nekoliko godina, za božić, moj otac mi je poklonio prelijepu Yamaha SPX10 akustičnu gitaru. Tradicija je počela kada sam imala 11 godina. Tada mi je kupio prvu električnu gitaru. Bila sam ushićena. Vježbala sam sve dok mi prsti nisu počeli goriti. Tako da me ova nova gitara, koja je bila crna i i čija veličina mi je savršeno odgovarala, natjerala na plač. To nije bila samo gitara za mene. Ona je predstavljala povezanost koja je rasla između mog oca i mene.

Kada sam se doselila u Bosnu, sa sobom sam donijela i svoju gitaru. Znala sam da je rizik da gitara bude ukradena veći ukoliko gitaru budem nosila svugdje sa sobom, ali trebala sam svirati nekoliko pjesama za božićnu zabavu, tako da sam ponijela gitaru u Svaki Student. Moje cimerke i ja smo se selile u drugi stan taj vikend, tako da sam gitaru ostavila u Svakom Studentu, sa namjerom da ću je poslije prebaciti u novi stan. Nakon nekoliko dana primam telefonski poziv i saznajem da je neko provalio, ali izgledalo je da nam nedostaje samo nekoliko stvari. U istom času, sjetila sam se svoje gitare. Pitala sam da li je tamo, i mrzila sam što sam morala čuti suosjećani odgovor ne.

Na zabavi, dala sam nekima da sviraju gitaru, tako da imam svoje sumnje o tome ko je mogao ukrasti gitaru. Ali, to nije ni bitno. Ne znam njihova imena, odakle su, ili šta su uradili sa gitarom. Šta im je dalo za pravo da mogu uzeti moje stvari? Za njih, ova gitara nije značila ništa. Za mene, ona je predstavljala uspomene, ljubav, porodicu. A oni su je uzeli. Nisam htjela oprostiti. Ta gitara pripada meni, a ne njima. Oni možda sada uživaju u lijepim melodijama gitare, i ne osjećaju žaljenje zbog onog što su uradili. Nije pošteno.

Nije fer, ali ako to ne pustim, bit ću jadna. Ako to ne pustim, njihov sam zarobljenik. Oni kontrolišu mene i moje emocije. Ako ne oprostim, postajem ogorčena, hladna, tvrda i nepovjerljiva. Da li im želim dati tu moć? Moć da me promjene? Ne, naravno da ne? Dakle, moram im oprostiti, jer su uzeli nešto što mi pripada, onda pustiti to. To zahtijeva žrtvu, a ona zahtijeva bol.

Boli kada treba oprostiti. Na sebe uzimamo bol tuđih grijeha. Odlučimo da ih pustimo, iako smatramo da zaslužuju biti jadni. Odričemo se naših prava. Ali, ne odričemo ih se radi onih koji su nas povrijedili. Odričemo ih se, jer je Bog bio toliko milostiv da to uradi radi nas da bi nam oprostio. Odričemo ih se, jer želimo da budemo slobodni od njihovih grijeha. Od naših grijeha. Oprost je put prema slobodi. Da li vjeruješ u to?

Leave a Reply